Dejan Dimitrijević (AKK Fly with Kolman)

5 travnja, 2024

2179

Ove godine se borim za Zlatnu kacigu. Kao i u svakom drugom sportu puno je lakše pobijediti nego nastaviti pobjeđivati. Zadržati kontinuitet je najzahtjevniji dio u cijeloj priči i traži izuzetno puno truda i napora kako po pitanju toga da si brz na samoj utrci a isto tako da automobil prati sve to zajedno sto znači da treba u njega puno ulagati i konstantno ga unaprjeđivati.

U svijet autosporta ušao je kao osamnaestogodišnjak a uveo ga je tata Milan. Njegov prvo nastup na natjecanju bio je na autoslalomu 2004.godine, što znači da upravo ove godine bilježi respektabilnih dvadeset godina automobilističkih borbi i rezultata. Njegovo ime je Dejan Dimitrijević a njegova strast je utrkivanje.. Ususret novoj sezoni našao je malo vremena i odgovorio nam na nekoliko pitanja.

Reci nam o sebi nešto što ne znamo, kako provodiš slobodno vrijeme, da li imaš još koji hobi?
Nažalost slobodno vrijeme je s današnjim tempom života postao pravi luksuz, ali kad god ga ulovim bavim se svojom kćeri, a volim i za vikend „zbrisati“ iz Zagreba i malo se opustiti. Pored automobilizma, moja druga sportska ljubav su borilački sportovi, tako da redovito idem na treninge u moj ATT klub.

Koje si sve aute vozio na utrkama i zašto baš Seat Leon? Nije bilo jednostavnije kupiti gotov auto nego ga graditi od nule? Reci nam nešto o njemu..kako ga nadograđuješ? Kako ga testiraš? Imaš li vremena i poligon (cestu) na kojem bi ga isprobao?
Osim Seat Leona kojeg sad vozim vozio sam i dva VW Golfa i četiri Renault Clia. A Leon je izabrao mene..hahaha.. naime nakon teškog izlijetanja s Golfom na Malačkoj od auta je ostao samo motor i dijelovi trapa a jedina karoserija na koju je to pasalo je Leon. Leona trenutno slažem od početka tako da bi želio da to bude iznenađenje za novu sezonu i ne bi trenutno previše pričao o tome. Što se tiče testiranja, s obzirom na to da vozim brdske utrke, na žalost ne postoji cesta ni staza na kojoj je to moguće tako da ga u principu testiram na valjcima jer je to jedini način.

Od 2019. si u samom vrhu ukupnog poretka Prvenstva Hrvatske – 2024. je sezona u kojoj se boriš za zlatnu kacigu..koliko je teško zadržati kontinuitet u rezultatima tako dugo?
Da, ove godine se borim za Zlatnu kacigu. Kao i u svakom drugom sportu puno je lakše pobijediti nego nastaviti pobjeđivati. Zadržati kontinuitet je najzahtjevniji dio u cijeloj priči i traži izuzetno puno truda i napora kako po pitanju toga da si brz na samoj utrci a isto tako da automobil prati sve to zajedno sto znači da treba u njega puno ulagati i konstantno ga unaprjeđivati. U sezoni 2023. sam uspio pobijediti na 7 od 8 utrka a tu 8.me Leon izdao i zapalio se tako da smo ove godine krenuli od samog početka sa slaganjem auta.

Malo o konkurenciji – koga smatraš najjačim konkurentom, s kime se najradije boriš, koji su ti neki najdraži dueli karijere?
Konkurencija je nešto što me definitivno motivira i gura naprijed, iako u posljednje vrijeme mi se čini da nije onako žestoko kao što je nekad bilo jer je financijska situacija sve teža. Nezaboravni su mi bili dueli 2006 i 2007 kada sam se sa Cliom žestoko borio sa Sašom Radolom i Dinom Butorcem.

Kako se pripremaš za natjecanja?
Pripreme po pitanju vožnje ne postoje jer nije moguće zatvoriti brdsku cestu na kojoj se može trenirati. Moj trening se svodi na trening snage i kondicije koji odrađujem redovito u borilačkom klubu ATT.

Malo o stazama – koja ti je najdraža na kojoj si vozio? Trenutno u PH najdraža?
Moja najdraža staza je bez razmišljanja Skradin. Apsolutno sve mi se sviđa na toj stazi. Dovoljno je brza a na drugu stranu i dovoljno tehnički zahtjevna tako da je definitivno najveći gušt voziti tamo. Ove godine je u Skradinu otvaranje sezone tako da se veselim i jedva čekam da krenemo.

Trenutak u karijeri koji će ti ostati zauvijek u sjećanju?
Teško mi je izdvojiti samo jedan ali definitivno je to moja prva pobjeda u generalnom poretku i to 2017. na mom omiljenom Skradinu. Moram istaknuti i 2009. kada sam bio državni prvak u grupi N, a isto tako je bila zanimljiva i 2006. kada sam vozio samo tri utrke u sezoni Autoslaloma i na sve tri pobijedio u ukupnom poretku.

Imao si nekoliko dosta ružnih i opasnih izlijetanja (ja se sjećam onog sa Cliom u Crnoj Gori mislim)..da li si se ozlijedio nekad? Koliko su te takve situacije pogađale, ili su te motivirale da se vratiš jači?
Na sreću nisam imao puno nekih žestokih izlijetanja osim Lovčena gdje sam ja na sreću dobro prošao iako nažalost Clio nije. Ozlijedio sam se jedino na Malačkoj – polomio sam trticu i stopalo pa sam bio neko vrijeme u gipsu a moj Golf je tada bio totaliziran i nakon toga se pretvorio u Leona. Izlijetanja su sastavni dio ovog sporta i naravno da me nisu zaustavili dapače još je vise proradio inat i zelja za još.

Jesi li imao trenutaka kad si pomislio ma što to meni treba – skup sport, nema sponzora, nema podrške.. ako da kada i zbog čega?
Dvije godine – 2017. i 2018. su bile izuzetno teške i depresivne za mene i to su bili jedini trenutci kad sam mislio da jednostavno ništa ne ide kako treba jer nikako nismo uspijevali naći rješenje sa tim DSG mjenjačem. Uporno se kvario i ja sam uporno odustajao često već i na prvom treningu. Za te godine mogu reći da su najgore razdoblje jer nam ništa nije išlo od ruke, a to je onda demotivirajuće i tjera te baš da pomisliš ma što mi to treba?

Imaš li neke rituale prije samog starta i ako da želiš li ih podijeliti s nama?
Iskreno nisam praznovjeran pa nemam rituale toga tipa. Prije utrke se koncentriram na stazu i ne volim da me se u tim trenutcima dira ni uznemirava. Moja cura zna što točno trebam,tako da mi ona osigura mir prije starta..možda bolje da nju to pitate?

Što misliš da je najvažnije za uspjeh u ovom sportu? Novac, talent ili nešto treće?
Talent i ogromna ljubav prema ovom sportu je definitivno nešto što je najvažnije za ostati ovako dugo u njemu, rekao bi da je to u neku ruku i ovisnost o adrenalinu. Ali na žalost za ovaj sport definitivno treba novac pogotovo kod nas gdje nema sponzora i vrlo je vrlo teško to sve sam financijski pratiti tako da mislim da je to jedan od glavnih razloga zašto nas nema više na startu. Mislim da je jako bitno biti uporan i nakon svakog pada se znati dignuti i ne odustajati jer ako si zaista dobar to će definitivno kad tad rezultirati i dobrim plasmanom.

Kakva je budućnost HR autosporta – tvoje viđenje?
Što se tiče budućnosti HR autosporta teško je prognozirati. Dolaze mladi ali nažalost nemaju nikakvu podršku sponzora a ni klubovi nisu u mogućnosti puno pomoći. Mislim da bi dosta olakšalo kad bi dobili više medijskog prostora na mrežama i na televiziji jer bi to sigurno pokrenulo interes firmi koje su u auto industriji da sponzoriraju. Hrvatska ima jako puno dobrih vozača koji su vrijedni i medijskog prostora i nastupa na Europskim natjecanjima ali jednostavno financijski ne mogu bez podrške to izgurati. Ali eto nada uvijek postoji pa se i ja nadam da ce krenuti nabolje.

Želiš li nešto sam dodati sad je trenutak za to.
Ove godine je točno 20 godina da se intenzivno bavim autosportom i borim se za Zlatnu kacigu, a na tom putu uz mene su bili ljudi koji su me gurali i podržavali na sve načine. Želio bi se zahvaliti najviše svojoj obitelji koja je bila uz mene i koja me trpjela sve ove godine. Mome ocu Milanu koji je sa mnom po utrkama i u boxu, mojoj mami Katici koja se i dan danas boji da mi se nešto ne dogodi i nervira se zbog mene, i mojoj sestri Sandri mome velikome fanu. Pored njih uz mene je uvijek i moja cura Pina koja s obzirom na to da je i sama vozila utrke pa je moja “katica za sve” i najbolje zna kako pomoći da svi zajedno dođemo do svih tih rezultata koje smo ostvarili.

Hvala na razgovoru Dejane i od srca Ti želim da ostvaruješ i dalje svoje snove u godina ma koje su pred tobom.. Naknadno, po Dejanovoj želji ubacujemo P.S.

Nakon zaključenja ovog intervjua dobio sam zamislite službeno rješenje za “ne tako davnu” 2019 godinu gdje su mi nakon 5 godina za zelenim stolom bez ikakvih smislenih razloga i argumenata oduzeli titulu prvaka države u generalnom poretku. Znaci 5 godina se igraju igre i 5 godina se pogoduje nekim određenim klubovima i njihovim vozačima koji jednostavno i kada gube moraju biti pobjednici. Svi znate da sam ja osoba koja sam čistokrvni sportaš koji se uvijek dokazujem isključivo na stazi i nigdje drugdje a pogotovo ne za zelenim stolom ali nažalost u našoj državi i u našem HAKS-u to očito nije dovoljno. Izuzetno sam razočaran ovim nesportski odigranim scenarijem kojim se može oduzeti titula koja je moja od 2019 godine. Nažalost zadnjih par godina je zeleni stol postao bojno polje za mnoge koji očito ili nisu dovoljno brzi ili jednostavno ne znaju drukčije. Ja ću i dalje nastaviti po svome i pokazivati misice tamo gdje je i mjesto a to je na stazi jer sam i ja i moj team a i moji fanovi navikli na to. Puno pozdrava šaljem onima koje je ovaj jadan potez razveselio i idemo jako dalje.