MARKO PALIJAN: „JOŠ NE BIH REKAO WHAT A RIDE, JER VOŽNJA JOŠ UVIJEK TRAJE!”
Više od dva i pol desetljeća u automobilizmu, teška nesreća iz koje se jedva izvukao živ, međunarodni uspjesi u gymkhani i otvoreni stavovi o hrvatskom automobilizmu. Marko Palijan iza sebe ima priču koja daleko nadilazi rezultate i osvojene trofeje.
U hrvatskom automobilizmu malo je onih koji Marka Palijana ne poznaju. Tijekom više od dva i pol desetljeća prošao je različite discipline, od ocjensko-spretnosnih vožnji, relija druge kategorije i street racea do autoslaloma i međunarodnih natjecanja Gymkhana Grid. Pritom je ostvario niz zapaženih rezultata, među kojima posebno mjesto zauzimaju nastupi protiv svjetske konkurencije.
No, njegov automobilistički put nije bio obilježen samo uspjesima. Teška nesreća tijekom testiranja automobila za street race gotovo ga je stajala života. Unatoč ozbiljnim ozljedama, već šest mjeseci poslije ponovno je bio na startu utrke.
Danas je Palijan i dalje aktivan vozač, ali sve značajniju ulogu ima i kao trener mladih automobilista. Poznat po izravnosti, odličnom poznavanju sportskih pravilnika i spremnosti da otvoreno iznese svoje mišljenje, u razgovoru za racing.hr osvrnuo se na vlastitu karijeru, iskustva iz inozemstva, probleme hrvatskog automobilizma i ono što ga nakon svih ovih godina još uvijek motivira.
Ljubav prema automobilima počela je s očevim Fićekom
Marko, iza tebe su desetljeća provedena u automobilizmu, brojne utrke, različite discipline i iskustva koja bi vjerojatno mogla napuniti knjigu. Kako je sve počelo i što te nakon toliko godina još uvijek drži u ovom sportu?
– Nakon više od dva i pol desetljeća mogu reći da je razlog i za početak i zašto sam još uvijek u ovom sportu ljubav prema automobilima. Početni „krivac” je moj otac Stjepan, koji je, dok sam imao svega tri ili četiri godine, na snijegu okrenuo svog Fićeka 850 ručnom kočnicom i zadriftao njime. A kada nakon toga pogledate film Smokey and the Bandit i gledate crnog Trans Ama kako bježi policiji, okreće se ručnom, drifta i još k tome šverca pivo, to je kombinacija kojoj bi teško odoljeli i odrasli ljudi, a kamoli netko mlad i zaljubljen u automobile.
Osim velike ljubavi prema automobilima, razlog zbog kojeg sam još uvijek u automobilizmu jest i taj što sam stvarno dobar u ovom sportu. Mislim da je blagoslov imati privilegiju baviti se nečim što voliš i pritom biti dobar u tome.
Tijekom godina prošao si različite automobilističke discipline, od street racea i gymkhane do autoslaloma. U kojoj si se najviše pronašao i koja ti je pružila najveći vozački izazov?
– Svaka disciplina kojom sam se bavio nosila je izazov koji me gurao dalje. Nekada su to bili konkurenti, nekada konkurentski automobili, a na kraju i sam rang natjecanja.
U tehničkim disciplinama, OSV-u i reliju druge kategorije, kada sam počinjao, uzori su mi bili Denis Šroler i Anton Laušin. Izazov je bio pobijediti ih. Nakon toga u autoslalomu su uslijedile borbe s Deanom Kopajtićem, Tomislavom Tukom, Cvetkom Jaketićem i nizom drugih talentiranih vozača.
U moje doba street race bio je stvarno velik izazov. Posebno zadovoljstvo bilo je pobijediti puno jače i skuplje automobile od mog Fiata Una Turbo i.e.
No, definitivno najveći izazov i disciplina koja me najviše ispunila bila je, i dan-danas je, gymkhana. Taj spoj precizne vožnje, izazova stražnjeg pogona, vještine drifta i adrenalina dvoboja protiv drugog vozača, kao na street raceu, kombinacija je koja me osvojila.
Nesreća, borba za život i povratak na stazu
Prije dvadesetak godina tijekom testiranja automobila za street race doživio si tešku nesreću u kojoj si jedva ostao živ. Koliko se danas sjećaš tog događaja i koliko ti je promijenio pogled na život, brzinu i automobilizam?
– Ta nesreća obilježila me i privatno i u sportu. To je bio trenutak kada sam doslovno prešao preko pune crte, a na pravu stranu te crte, odnosno iz reanimacije, vratili su me moji dobri prijatelji Zoran Ištvanović i Mario Nemeček. Bili su prisutni na testiranju, vratili su me u život i pozvali hitnu pomoć.
Unatoč amneziji koju sam zadobio zbog teških ozljeda glave, sjećam se dosta scena iz bolnice, kada su se liječnici doslovno borili za moj život. Sjećam se i rekonstrukcije gotovo potpuno zdrobljenog lica, koja je rađena samo pod lokalnom anestezijom, uz korištenje alata poput čekića i dlijeta.
Pogled na brzinu i automobilizam nije mi se puno promijenio jer sam bio svjestan rizika bavljenja tim sportom. Budući da je do nesreće došlo zbog tehničkog kvara na automobilu, a ne zbog moje vozačke pogreške, nikada nisam posumnjao u sebe. Da se tako nešto dogodilo zbog moje pogreške, možda bih danas drukčije gledao na sve.
Što se života tiče, kažu da te ono što te ne ubije ojača. To nije uvijek slučaj, ali kod mene jest bio.
Imao sam dvostruku frakturu lubanje, zdrobljen kralježak, ozljedu kralježnice i slomljen skočni zglob na dva mjesta. Bio sam svjestan izazova koji su me čekali kako bih se što prije oporavio i izbjegao trajni invaliditet.
Prvi koraci prema oporavku bili su uz fizikalnu terapiju, a istoga dana kada sam skinuo metalni fiksator kralježnice otišao sam u teretanu. Sljedećih šest ili sedam godina trenirao sam najmanje tri dana tjedno, po dva do tri sata.
Prvu utrku vozio sam samo šest mjeseci nakon nesreće i osvojio drugo mjesto.
Ne mogu reći da me nesreća potpuno promijenila ili da sam odjednom shvatio kako se za svaki uspjeh treba potruditi. To sam znao i prije. Ali zasigurno me učinila još otpornijim i upornijim.
Iz bolnice je ostala tvoja danas već legendarna rečenica „What a ride!”. Kako je nastala i jesi li u tim trenucima uopće razmišljao o tome hoćeš li se ikada vratiti za volan?
– Ta se rečenica koristila u dosta filmova, a moje društvo i ja u to smo se vrijeme često šalili s tom frazom. Prema riječima svjedoka, izgovorio sam je upravo na ulazu u bolnicu, dok sam ležao na nosilima.
Ne sjećam se više koje je bilo pitanje, ali navodno sam odgovorio: „Ali koja vožnja!” i podignuo palac.
Kada su mi prijatelji došli u bolnicu, donijeli su mi majicu s natpisom „Ali koja vožnja”. I tako je krenula priča s „But what a ride!”.
S Toyotom od 130 konja protiv svjetske konkurencije
Iza tebe su iznimno uspješni nastupi na međunarodnim gymkhana natjecanjima. Kako je izgledalo natjecati se protiv svjetske konkurencije i koji ti je rezultat ili nastup ostao u najljepšem sjećanju?
– U najljepšem sjećanju, i rezultatski i kao natjecanje, sigurno mi je ostala prva gymkhana 2015. godine u Engleskoj. Taj nastup ima posebnu, gotovo romantičnu notu, ponajviše zbog načina na koji sam se kvalificirao.
Sve je počelo jednim mojim kritičkim komentarom na vožnju Kena Blocka, idejnog začetnika Gymkhana Grid natjecanja. Komentar je prerastao u raspravu, a zatim i u poziv na kvalifikacije u Austriji.
Na kvalifikacije sam s prijateljem Sašom Pupićem otišao svojom Toyotom AE86, popularnim Hachi-Rokuom, na vlastitim kotačima. Pobijedio sam u ukupnom poretku i osvojio pozivnicu te budžet za putovanje na finale.
Kako nisam mogao unajmiti konkurentniji automobil, odlučio sam nastupiti sa svojom Toyotom. Petorica mojih dobrih prijatelja i ja sjeli smo u kombi, natovarili Toyotu na prikolicu i krenuli u avanturu.
Imao sam veliko poštovanje prema inozemnoj konkurenciji i njihovim automobilima. Bio sam svjestan da moja Toyota ima samo 130 konjskih snaga pa sam više išao na izlet nego s očekivanjem da ću biti konkurentan.
Htio sam vidjeti kako izgleda takav svjetski događaj, upoznati neke od poznatih vozača i možda se fotografirati s njima. Očekivao sam da ću ispasti odmah u prvom krugu, među šesnaest najboljih.
A onda je nakon treninga uslijedio – šok i vjeverica!
Pokazalo se da vozim jedno od tri najbolja vremena. Imali smo problema s diferencijalom, ali uspjeli smo ih otkloniti i na kraju sam završio četvrti, samo sedam desetinki sekunde od ulaska u finale.
Zvuči kao dobar scenarij za film o autsajderu, ali bilo je još ljepše sve to proživjeti i podijeliti s najboljim prijateljima.
Sljedeće četiri godine nastavila se borba protiv svjetske konkurencije, s velikom željom da osvojim jedno od mjesta na pobjedničkom postolju. Na kraju su ostala dva četvrta mjesta i tri plasmana među deset najboljih, čime sam prezadovoljan.
Za postolje nam je ipak nedostajalo više financijskih sredstava, kako bih mogao nastupati s konkurentnijim automobilom i bolje se pripremati za tako velika natjecanja.
Imao si priliku upoznati automobilizam izvan hrvatskih granica. Koliko se razlikuju pristup natjecanjima, organizacija i odnos prema vozačima u inozemstvu u usporedbi s onime na što smo navikli kod kuće?
– Pristup dosta ovisi o zemlji u kojoj sam se natjecao, mentalitetu ljudi, tome koliko je automobilizam popularan, ali i o samoj disciplini.
Na Gymkhana Gridu doživljavali su nas kao natjecatelje na bilo kojem drugom događaju svjetskog kalibra, bilo da je riječ o rallycrossu, reliju ili nekoj drugoj disciplini.
Što se autoslaloma tiče, to je disciplina u kojoj sam se najviše natjecao izvan Hrvatske. U svim zemljama bili smo lijepo dočekani, prvo kao gosti, a zatim kao sportaši. Možda upravo zato nismo uvijek bili podvrgnuti jednakoj strogoći kao domaći vozači pa ne bi bilo pošteno tvrditi da su naši organizatori prestrogi.
Ono što sigurno mogu primijetiti jest da na našim natjecanjima, prema mojem ukusu, ima previše administracije. Ona komplicira stvari, oduzima vrijeme i izaziva nezadovoljstvo među vozačima.
Kako smo upravo u dijelu godine kada se pripremaju prijedlozi pravilnika, nastavit ću aktivno raditi na unaprjeđenju discipline, kako bismo svi zajedno, i organizatori i vozači, više uživali u natjecanjima.
Hrvatski autoslalom na visokoj razini, ali staze su prezahtjevne
Danas te ponovno gledamo u autoslalomu, disciplini u kojoj iskustvo itekako dolazi do izražaja, ali u kojoj je konkurencija posljednjih godina sve ozbiljnija. Kako ocjenjuješ današnju generaciju vozača i razinu hrvatskog autoslaloma?
– Iskustvo dolazi do izražaja kod svake vještine, pa tako i kod vozačke.
U usporedbi sa zemljama Srednjoeuropske zone mislim da su hrvatske autoslalomske staze tehnički najzahtjevnije. To zahtijeva visoku razinu pripremljenosti automobila i vozačkih vještina.
Moje je mišljenje da bi autoslalomske staze ipak trebale biti jednostavnije i lakše za svladavanje jer je autoslalom početna disciplina iz koje se može krenuti prema kružnim utrkama, reliju ili brdskim utrkama.
Imamo puno početnika, juniora, ali i starijih vozača koji gledaju iskusne i vrlo brze natjecatelje te pokušavaju slijediti njihov primjer. Na zahtjevnim stazama to ponekad ne završi sretno. Na jednostavnijim stazama razlike bi bile manje.
Što se ukupne razine vozačkih vještina i pripremljenosti automobila tiče, smatram da u Srednjoeuropskoj zoni kotiramo vrlo visoko.
To potvrđuju i ovogodišnji rezultati. Od četvorice hrvatskih vozača koji su kontinuirano nastupali u CEZ-u, svi su završili među prva tri u svojim divizijama.
U Diviziji 2 Max Šimunović osvojio je naslov prvaka, a Fran Kranjac postao viceprvak. U Diviziji 3 ja sam osvojio naslov prvaka, a Robert Šamec treće mjesto.
Što se nove generacije vozača tiče, izrazito sam optimističan. U autoslalom ulazi velik broj juniora, među njima i mlađih od 18 godina, koji već razvijaju svoje vozačke vještine. To im neće koristiti samo u sportu, nego će biti sigurniji vozači i kada se uključe u svakodnevni promet.
Pravilnici, administracija i budućnost hrvatskog automobilizma
Poznat si kao netko tko jako dobro poznaje sportske pravilnike i ne ustručava se reći kada smatra da nešto nije u redu. Jesu li naši pravilnici dovoljno jasni i kvalitetni ili je veći problem u njihovoj primjeni i tumačenju?
– Da, poznat sam po svom integritetu, iako će neki moji sugovornici to možda nazvati drukčije.
Smatram da do problema u primjeni i tumačenju ne bi dolazilo kada bi pravilnici bili dovoljno jasno i koncizno napisani.
Ne predajem se ni na tom polju. Nastavit ću raditi i surađivati sa Savezom na unaprjeđenju pravilnika, barem u disciplinama za koje se smatram kompetentnim.
Moj cilj je unaprijediti sport, a ne prilagođavati pravilnike vlastitim nastupima, rezultatima ili nečem trećem, kako bi neki zlonamjerni ljudi mogli pomisliti.
U hrvatskom automobilizmu često svjedočimo različitim tumačenjima istih pravila, polemikama i nezadovoljstvu odlukama službenih osoba. Smatraš li da se pravila primjenjuju jednako na sve ili još uvijek previše toga ovisi o tome tko je s druge strane stola?
– Nakon nekoliko desetljeća u sportu svačemu sam svjedočio. Slobodno mogu reći da je najviše nezadovoljstva uvijek izazivalo nepoznavanje pravilnika, odnosno neznanje, bilo dužnosnika na natjecanju ili samih vozača.
Smatram da se poštovanje prema sportu kojim se netko bavi mora pokazati i kroz edukaciju i poznavanje tog sporta. Na tome svi trebamo raditi, kako bi se pravila bolje poznavala, a samim time i pravilnije provodila.
A tko sjedi s druge strane stola, uvijek je bitno. Ne samo u našem sportu. Ni sudac za prekršaje neće jednako gledati nekoga tko je prvi put počinio prekršaj i nekoga tko ga je počinio treći put. Važno je i ponaša li se netko kao sportaš ili neprimjereno.
Dovoljno si dugo u ovom sportu da možeš usporediti nekadašnji i današnji automobilizam. Što se promijenilo nabolje, a gdje smo, po tvom mišljenju, možda čak napravili korak unatrag?
– Vozni park se zasigurno u svim disciplinama, pa tako i tehničkima, promijenio nabolje. S time je porasla i sigurnost vozača na natjecanjima.
Ono u čemu mislim da smo napravili korak unatrag jest činjenica da tehnički pravilnici nisu dovoljno pratili razvoj vremena i promjene u zemljama okruženja.
Kao što sam rekao, dajem sve od sebe da pomognem u poboljšanju pravilnika i trenutačno optimistično gledam na 2027. godinu u tom pogledu.
Često se govori o razvoju hrvatskog automobilizma i privlačenju mladih vozača. Radimo li doista dovoljno na tome ili se uglavnom oslanjamo na entuzijazam pojedinaca i obitelji koje same financiraju svoje sportske ambicije?
– Kratko i jasno: ne radimo dovoljno na privlačenju mladih vozača. Mogli bismo raditi puno više.
Odlična inicijativa su natjecanja u karting slalomu diljem zemlje, na kojima najmlađi mogu besplatno isprobati svoje vještine.
U autoslalomu i karting slalomu vidljivo je da se dosta mlađih klubova, ali i neki stariji, trudi dovesti nove vozače u sport. Ne bih nikoga posebno izdvajao jer ne želim nekoga zaboraviti.
Moj prijedlog bio bi da se ovakvi intervjui i reportaže naprave i o tim klubovima.
Ono što nam nedostaje, uz čast iznimkama, jest podrška vlasti, kako lokalne tako i državne.
Možda ću sada otići malo u širinu, ali u bivšoj Jugoslaviji u sklopu tehničke kulture postojala je edukacija o prometu, poznavanju prometnih pravila i vozačkim vještinama na biciklima.
I sam sam se već u petom razredu našao u školskom timu, a nastup na državnom natjecanju omogućio mi je dobivanje prve vozačke dozvole za bicikl s pomoćnim motorom, odnosno moped. Tako sam s navršenih 14 godina dobio svoju prvu pravu vozačku dozvolu, bez potrebe za odlaskom u autoškolu.
Kada bi imao priliku promijeniti tri stvari u hrvatskom automobilizmu, bez potrebe za kompromisima i politički korektnim odgovorima, što bi prvo promijenio?
– Budući da dobro poznajem pravila, znam da bilo koje tri promjene, koliko god bile oštre ili koliko god ih netko subjektivno želio, ne moraju nužno imati pozitivan učinak.
Ono što bih želio uvesti kao obvezu jest alkotestiranje vozača na svakom natjecanju, ali i gotovo svih ostalih sudionika. I to ne nužno samo jednom tijekom natjecanja, nego možda i više puta.
Drugo, ukinuo bih vožnju unatrag na ocjensko-spretnosnim vožnjama i krenuo razvijati disciplinu poput gymkhane.
Treće, želio bih potpuno digitalizirati proces prijave na natjecanja kako bi se administracija pojednostavila i vozačima i klubovima.
Bez pečata, bez kopija prijava, bez, bez, bez…
„Prvo se trebamo ponašati kao sportaši”
U sportu u kojem se svi poznaju, a nerijetko i međusobno natječu desetljećima, teško je izbjeći rivalstva, sukobe i razočaranja. Jesmo li danas izgubili dio sportskog zajedništva i međusobnog poštovanja ili samo previše idealiziramo neka prošla vremena?
– Velik dio odgovora zapravo se nalazi u samom pitanju. Da, nostalgični smo za nekim drugim vremenima. I tada je bilo rivalstva, sukoba i razočaranja.
Ono čega nije bilo, a što smatram velikim problemom današnjeg društva, jesu društvene mreže i stalno bavljenje time tko je što o kome rekao ili komentirao.
Nažalost, danas ima više negativnog pristupa i nepotrebnog izazivanja sukoba.
Moja poruka bila bi da se prije svega trebamo ponašati kao sportaši i poštovati konkurenciju, i kao natjecatelje i kao ljude. Moramo shvatiti da se većina nas nečega odriče kako bi mogla doći na natjecanje i ostvariti što bolji rezultat.
Ali prije svega trebamo uživati u vožnji, natjecanju i druženju.
Jer ako se netko u bilo kojem sportu, pa tako i automobilizmu, natječe samo radi pehara, potvrde ili nagrade, smatram da nikada neće biti zadovoljan i uvijek će širiti negativnu energiju.
Koliko god bilo teško, treba biti pozitivan, nikada minus. Paziti se i ne skupiti virus, kakav god on bio.
Od vlastitih uspjeha do stvaranja novih pobjednika
Kada pogledaš vlastitu karijeru, postoji li nešto zbog čega žališ, neka odluka koju bi danas donio drukčije ili možda nešto što još uvijek želiš ostvariti za volanom?
– Kada pogledam vlastitu karijeru, postoje tisuće odluka koje bih danas donio drukčije. Imam jedan naziv za to, a zove se učenje. Trudio sam se da sljedeći put ne ponovim istu pogrešku.
Što se ostvarenja tiče, tu se moram malo pohvaliti. Nakon Zlatnog volana u tehničkim disciplinama, pet nastupa na Gymkhana Gridu i osvajanja prvenstva CEZ-a u diviziji, mislim da sam ostvario i više nego što sam se nadao.
Ono što me posebno veseli i na čemu nastavljam raditi jest moja uloga trenera u automobilizmu.
Posebno mi je draga uloga trenera slalomske reprezentacije na FIA Motorsport Games, kao i sada već dobro poznata suradnja s Franom Kranjcem, koja traje više od pet godina.
Jednako sam ponosan na njegove rezultate kao i na vlastite jer sam u njih uložio jednak trud.
Izuzetan je osjećaj kada pod tvojim mentorstvom tako mlad vozač u tri godine osvoji dva Zlatna volana, u kronometru i autoslalomu, dva naslova prvaka Divizije 3 CEZ-a u autoslalomu te nagradu Talent godine CEZ-a.
A ove je godine uspješno prešao u novu disciplinu i novi automobil te postao najbolji junior u brdsko-brzinskim utrkama.
„Vožnja još uvijek traje”
Za kraj, prošao si put od prvih automobilističkih avantura, preko međunarodnih uspjeha, do trenutaka kada ti je život visio o niti. Kada sve to staviš na vagu, što je automobilizam tebi dao, a što ti je uzeo? I možeš li nakon svega još uvijek reći – „What a ride!”?
– Ono što mi je automobilizam definitivno uzeo jesu četiri centimetra visine koje sam izgubio zbog ozljede kralježnice.
A dao mi je gotovo pola života lijepih događaja, uspomena i mnoštvo prijatelja i poznanika.
Za sada ipak još ne bih rekao „What a ride!”, jer vožnja još uvijek traje.
Uostalom, naš deda Tona, popularni Anton Laušin, i dalje vozi utrke, i to dulje nego što sam ja živ.
Autor:
Posljednje objave autora:
Intervju6 studenoga, 2026INTERVJU: MARKO PALIJAN
A07 OSV28 kolovoza, 2026NAJAVA: PRECIZNOST NA ISPITU U DUGOM SELU
A02 Brdske utrke23 srpnja, 2026BRDO: SLAVLJE TONIJA IVANIĆA U ITALIJI
Autosport29 svibnja, 2026OCJENA VOZAČA: AUTOSLALOM LASINJA
